Poezijom iscijeliti samoću

„Prozračno tijelo zaplelo se / o travke u polju, prepuštajući se / glasanju ptica koje nose ime / Nježnost i Ljubav...“

(Ljeto)

-

Stihovima iz nove zbirke Šutljivi tumač snova Jasminka Domaš nastavlja izricati svoj kreativni osjećaj postojanja. U pronalaženju poetskog puta do sebe dvije su sugestivne pjesničke zbirke osobito važne, Poetski mistik / Poetic Mystic, dvojezično, Zagreb, 2011. i posebna dvojezična knjiga legendarne provenijencije Žena Sufi / Sufi Woman. Poetika je to harmonije: spajanje osjetilnog i imaginativni impulsi začudnosti.

Tema Ljubavi koja je esencijalna poetska tema izriče i u novoj zbirci Šutljivi tumač snova specifično jedinstvo duša u kojem svjetlost i svetost riječi promiče realnost u spoju s imaginacijom: neko čudesno „tihovanje svjetluca u mraku“ (Dani). Osjećajna meditiranja i mistične katarze svjedoče o metafizičkoj osjetilnosti u kojoj već naglašena poetska tema, Ljubav, dominira, nemjerljivo i sugestivno. Te su riječi štit, snaga, a istovremeno osebujnost:

„U ljubav se uvući i u nju utrljati / i njoj se sva prepustiti. / Ljubavlju se obojiti, u sebe / je uliti i njome se preliti“ (Ljubiti).

Najosobnije svjedočenje života – lirika – štiti osobnost u nama samima, vodeći nas unutarnjom poetikom riječi: „Jedne noći čula sam / kako se otkidaju latice magnolije“ (Osma sfera).

Izd. Litteris, Bet Israel, Zagreb, 2022.

Pjesnikinja „u tihovanju ogrnuta / mliječnom sumaglicom svitanja“ (Zaljev), očekuje dodir dana kada treba „pobijediti čovjeka u kojem je sunce i kiša, rat i mir“ (Neznanje). Pjesnikinju, jedinstvenu, muči svijet loših nakana: „Perfidno, suptilno, okrutno ubijanje / nemoćnih se nastavlja“ (Communio spiritualis).

Pjesnikinja zna da postoji supostojanje i istodobnost stvari, kad riječi izlaze iz ravnoteže i gube se vrijednosti „ljubavi, tišine, nade, vjere i opraštanja“:

„A onda će doći anđeo u zimskom / kaputu / i odvest će ih u dvoranu u kojoj će gledati / što bi bilo da su izabrali voljeti“

(Anđeo u zimskom kaputu).

Dakle, o afektivnosti je riječ koja daje boju i smisao bivstvovanju, o vedrini, metafori svjetlosti koja izmiče „zemaljskim samoćama. Jer imaginacija je čudesna gipkost riječi kad slika razmišlja. I pjesnikinja Jasminka Domaš ima to poetsko čuvstvo: hebrejsku duhovnost i univerzalnu snagu ljudskog bića koje nastoji pobijediti strah, tjeskobu i grozu svakodnevice:

„I zavidiš svemiru koji nema vrijeme / satkano od straha, sumnji, poraza“

(U moru sniježi).

Poetskom kontemplacijom Jasminka Domaš osmišljava trenutak življenja i „tihuje zagledana u sebe“. Ona zna da ljudsko biće ne može biti samo i napušteno pred poezijom.

Unatoč neizmjernosti koja proizlazi iz unutarnje poezije riječi pjesnikinja zna pronaći put do sebe. Zna poezijom iscijeliti samoću:

„Moje bijele ptice u začaranoj šumi od / riječi koje ti nisam izrekla“ (Mlada šuma).